«Ovo je istorija koja se dešava. Žene koje su došle ovdje, različitih su nacija i zajedno su uradile nešto što njihove vlade i dalje ne mogu. Čak ni nevladine organizacije ovdje to ne uspijevaju. Tako da je dobro da žene preuzimaju vođstvo i kažu da mora postojati drugi način na koji se može doći do istine i pomirenja.» Charlotte Bunch

Tekst koji je pred vama uzima u obzir značaj procesa pomirenja među državama koje su nastale nakon raspada Jugoslavije, nakon rata i izbjegavanja odgovornosti i suočavanja sa prošlošću. U formalnom obrazovanju mladih u Crnoj Gori nema sadržaja, utvrđenih činjenica o ratu i počinjenim zločinima. Razlog više da se ovaj tekst nađe pred vama je da se istina sazna, da se stvori prostor za razgovor i konačno da se naglasi značaj utvrđivanja odgovornosti za ono što je urađeno u naše ime, uvaži žrtva kako se zločini ne bi ponovili. Utvrđivanje odgovornosti političkih elita, državnih institucija, vojske i policije, medija i svih aktera koji su učestvovali u tom ratu je neophodan uslova za građenje trajnog i kvalitetnijeg mira. Ovo je tekst o jednom od modela tranzicione pravde kojim se zadovoljava pravda za žrtve i daje mogućnost da zajednica ozdravi.

Ženski sud je glas otpora politikama dominacije, nepravdi, poniženju, nevidljivosti nasilja koje su žene pretrpjele u ratu i u miru, i koje trpe i danas. Predstavlja alternativni mehanizam pravde jer u formalno pravnim postupcima pred sudovima pravda izmiče. Predstavlja instrument protiv politika zaborava i nekažnjivosti mada zločinici i politike ne žele da se o zločinima govori. Političari i elite podržavaju kulturu nekažnjivosti. Ženski sud govori o odgovornosti onih koji su zloupotrebili politički i društveni trenutak, počinili zločin protiv tijela i duše žena, o klimi nekažnjivosti. Ženski sud je prostor podrške gdje žensko iskustvo dobija svoje ime, priznanje, prihvatanje i podršku, u javnom prostoru. Lična priča postaje javni govor o nepravdi. Lično svjedočenje postaje javni glas PREŽIVJELE, politički glas koja činom svjedočenja o pretpljenom nasilju i poniženju- prestaje biti žrtva i postaje subjekt pravde. Ženski sud remeti tišinu u kojoj se nasilje događa, dokida ćutanje i ruši moć počinilaca nasilja. Ženina priča, intimna, traumatična, duboko sakrivena, pronalazi put i postaje politička analiza konteksta, koji je doprinio da se čin nasilja dogodi i dugo skriva nekažnjen. Ženski sud traži zadovoljenje pravde i ima iscjeliteljski potencijal za žene i zajednicu u kojoj su se zločini dogodili. Akterke suda pričaju priču, publici koja sluša, poroti ili sudskom vjeću koja/e priču analizira, interpretira, situira je u društveni kontekst. Publika/javnost je činilac koji nosi podršku, potencijal za solidarnost i empatiju. Porota/vijeće nema ulogu da izrekne krivičnu presudu već donosi javnu osudu institucija i država koje su zločin počinile ili ga nisu spriječile. Porota na ženskom sudu ima ulogu međunarodne i stručne javnosti koja svjedočenje stavlja u okvir političkog, prepoznatljivog, imenuje nasilje i preporučuje akciju. Činom izricanja osude uvodi u odgovornost države, vlade, zajednice, politike, sistema institucija, organa odlučivanja, ali i formira nove modele pravde.Transformacijom svjedočenja žene o nasilju, kroz ekspertsku analizu, od lične priče u političku analizu, sjedočenje utemeljuje činjenice o zločinu koji je počinjen u zajednici. Izricanjem osude, vrši se direktna intervencija u kontekst i otvara mogućnost da se iscjeljenje desi ženama i zajednici. Ženski sud je mjesto gdje se saznaje istina o svireposti i banalnosti zla, onom što se i kako dogodilo, što se prećutkuje, što se nije znalo, što se želi zaboraviti, što se želi sakriti. Ženski sud je mjesto dijeljenja, razmjene, prihvatanja, solidarnosti i saosjećanja među ženama. Zbog toga ženski sud ima iscjeliteljsku moć da među ženama koje su pretrpjele nasilje u ratu i miru, istakne patnju kao zajednički imenitelj i učini je mjestom povezivanja. Ženski sud je mjesto proizvodnje i dijeljenja znanja. Ženski sud kreira nove modele pravde. Ženski sudovi se u svijetu organizuju već dvadeset godina  i njih organizuju ženske grupe.

Ženski sud feministički pristup pravdi[1] u Sarajevu/istorijat Inicijative

Kako formalno pravne institucije, (međunarodne i nacionalne) nisu, u slučaju rata u bivšoj Jugoslaviji, a ni poraća, zadovoljile pravdu za žene žrtve nasilja, organizacije civilnog društva koje se bave ženama pokrenule su i organizovale Ženski sud: feministički pristup pravdi. Ovo je prvi ženski sud koji je organizovan na tlu Evrope, uprkos kontinuitetu nasilja nad ženama koje se dešavalo i dešava.

[1] Feministički pristup tranzicionoj pravdi ne negira postojeće modele tranzicione pravde i institucionalne mehanizme pravde, već znači njihovo promišljanje i uključivanje dimenzije roda u teoriju i praksu pravde, čini otpor žena ratu i teroru vidljivim a priej svega ima moć da kreira nove modele pravde.

Ideju o Inicijativi Ženskog suda za prostor Jugoslavije, iznijele su prvi put Žarana Papić, feministkinja i mirovna aktivistkinja iz Beograda i Corinne Kumar, mirovna aktivistkinja iz Indije, osnivačica mnogih ženskih sudova u svijetu, na konferenciji u Sarajevu 2000. godine. Zbog prerane smrti Žarane Papić, kao i aktuelnih političkih zbivanja koja su inicijativu stavila u drugi plan, nastaje zatišje. Od 2008/9. godine obnavlja se ideja o ženskom sudu za prostor bivše Jugoslavije, nizom neformalnih sastanaka u Zagrebu i i Beogradu. Najupornija aktivistička feministička i mirovna grupa Žene u crnom iz Beograda će 2010, pokrenuti proces za realizaciju Inicijative Ženskog suda za bivšu Jugoslaviju. Početkom 2010. formiran je Inicijativni odbor kojeg su činile: Nuna Zvizdić (Žene ženama, Sarajevo), Biljana Kašić (Centar za ženske studije, Zagreb) i Staša Zajović (Žene u crnom, Beograd). Nešto kasnije, iste godine, pridružile su se i druge feminističke grupe i aktivistkinje iz regiona: Nela Pamuković (Centar za žene žrtve rata, Zagreb), Ljupka Kovačević (ANIMA, Kotor), Rada Borić (Centar za ženske studije, Zagreb), Igbale Rogova (Ženska mreža Kosova), i Daša Duhaček (Centar za ženske studije, Beograd) (Duhaček, 2015:72). Aktivistkinje civilnog društva koje su ušle u Inicijativni odbor Ženskog suda:feministički pristup pravdi (od početka ratova (1991)) su bile najaktivnije u otporu ratu, nacionalizmu, šovinizmu, militarizaciji, etničkoj homogenizaciji, prelazile su granice i stvarale veze, solidarnost i podršku, autonomni ženski pokret. U poraću, suprostavile su se podršci ratnim zločincima, bile protiv poricanja i relativizacije zločina, izbjegavanja procesa suočavanja sa prošlošću. Nastojale su da stvaranjem feminističkog modela tranzicione pravde „pravde bez osvete, pravde koja nosi istinu i pomirenje, pravde koja nosi iscjeljenje, za sve pojedince, za zajednice, zato što ljudskoj vrsti odgovaraju…“ (Kumar, 2013:3) otpočne proces iscjeljenja zajednice i pomirenje u zajednici na prostoru bivše Jugoslavije.

Inicijativni odbor predstavlja tijelo koje je kreiralo i rukovodilo procesom formiranja prvog ženskog suda na tlu Evrope. U toku procesa donesena je odluke da ovaj sud  mora da bude proizveden ovdje, adekvatan našim specifičnostima i kreiran po volji i potrebama svjedokinja. Proces zadovoljenja pravde, na ovom sudu, za veliki broj žrtava, odnosio se na ratova od 1991-1999 nakon raspada Jugoslavije. Nositeljke procesa organizovanja Ženskog suda-feministčki pristup pravdi svih pet godina su bile Žene u crnim. Proces je uključio brojne javne prezentacije, konsultativne sastanke, diskusione kružoke, seminare, radionice, predavanja, rad sa svjedokinjama. Izrađeno je mnogo materijala, publikacija i čitanki, autorskih članaka, audio i video materijala. Uključen je veliki broj lokalnih ženskih grupa, sa područja država nastalih na tlu Jugoslavije. U izvještaju za 2013. godinu, u dijelu rezultata, navedeno je: „33 javne prezentacije ženskih sudova i/ ili tribunala organizovane su u 28 gradova, uz učešće skoro 450 aktivistkinja. Međutim, ako se uzmu u obzir sve aktivnosti (javne prezentacije,) vezane za proces pripreme i organizovanja Ženskog suda, tada su brojke još više: 200 organizacija civilnog društva je pružilo podršku u više od 100 gradova bivše Jugoslavije; to uključuje preko 4000 učesnica i 250 aktivistkinja koje su planirale, organizovale i realizovale sve te aktivnosti” (izveštaj za 2013, zenskisud.org).

Javno o pretrpljenom nasilju  

Ženski sud:feministički pristup pravdi je organizovan od 5-7.maja 2015 godine u Sarajevu, (Bosanski kulturni centar) u organizaciji 10 ženskih grupa sa prostora bivše Jugoslavije (Pokret Majke enklava Srebrenica i Žepa, Fondacija Cure, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, Centar za žene žrtve rata, Centar za ženske studije, Zagreb, Hrvatska, Centar za žensko i mirovno obrazovanje Anima, Kotor, Crna Gora, Savet za rodnu ravnopravnost, Skopje, Makedonija, Ženski lobi, Ljubljana, Slovenija, Centar za ženske studije i Žene u crnom, Beograd, Srbija). Ženski sud je počeo uličnom akcijom Žene zajedno za pravedan mir. Marš se odvijao glavnim gradskim ulicama, a u njemu je učestvovalo više stotina žena. Ženski sud je okupio žene iz svih država nastalih na teritoriji Jugoslavije, ali i međunarodne drugarice/aktivistkinje (Šarlot Banč/Charlotte Bunch, Marieme Heli Lukas/Marieme Helie Lucas i Marta Druri/Marta Druri). Izvedena je akcija „Pamćenje – Solidarnost – odgovornost“, i istoimena izložba koja se sastojala od  umetničko-aktivističkih artefakata (fotografija uličnih akcija, pozorišnih predstava, itd) koji svjedoče o otporu (antiratnom, feminističkom, antimilitarističkom) Žena u crnom i kolektiva angažovane umjetnosti. (Izvještaj Ženski sud feministički pristup pravdi: Kratka informacija, 2015).

U Bosanskom kulturnom centru 8. i 9. maja održano je svedočenja žena raspoređeno u pet sesija, koje dokazuje različite vidove nasilja kroz koje su žene prošle. Za svaku od sesija slijedi kratak izbor iz pojedinih svjedočenja kako bi se mogao približiti metod Ženskog suda kojim se subjektivan tekst  povezuje sa objektivnom analizom.

1. Rat protiv civila (etničko/militarističko/rodno nasilje);

„Nismo znali kuda nas vode… ništa se nije čulo, ni djeca nisu plakala. Mi smo već bili mrtvi. Iz cijelog sela za samo jedan dan stradalo je 700 ljudi…“ (svedokinja iz Đulića, BiH);

 „Ja sam Hrvatica, moj muž je pravoslavac. Mog muža su zarobili njegovi jer nije htio ići ni na jednu stranu, nije mogao pucati ni na jedne ni na druge. ”(svedokinja iz Osijeka, Hrvatska)

„U Prijedoru je bila klaonica, logori smrti su bili: Omarska, Keraterm, Trnopolje… u logore su strpali pola grada. Morali smo da stavimo bijele trake na kuće i na ruke da bi se znalo da smo muslimani.“ (svedokinja iz Prijedora/Bihaća)

2. Žensko tjelo – bojno polje (seksualni zločini u ratu);

„Onda prozivaju mene i dvije djevojke, odvode nas u Bratunac u jednu napuštenu kuću. Tu noć smo silovane. Odvođene smo u posebne prostorije. Tu noć me silovao jedan vojnik dok su te dvije djevojke silovala ta dvojica. Sutradan oni odlaze, dolazi jedan da nas čuva. Pada noć, upada grupa vojnika, njih dosta znam, to su bile moje komšije. Kupe nas i vode nas i dijele po sobama i tu nas siluju, više vojnika cijelu noć.” (svedokinja iz istočne BiH)

„Mene su vojnici uhvatili iza kuće… Prijetili su mi da će mi odsjeći ruke… tu su se redali na meni. Svaki dan po dvojica-trojica… Pitala sam zašto mi to rade, šta mi to rade? Onda su oni rekli da sam ja ‘ustaša’. Tukli su me između silovanja, po leđima košuljama napunjenim pijeskom, imala sam vaši. Ni dan danas tu prljavštinu ne mogu oprati sa sebe. Prljavština će ostati.” (svedokinja iz Hrvatske)

3. Militarističko nasilje i otpor žena;

 „Bilo je prisilno mobilisanih u svim državama nastalim iz bivše Jugoslavije. Mog muža su pokušali da prisilno mobilišu u Tuzli, pa je onda pobjegao u Hrvatsku. Kada je tamo počela Oluja, trebao je da bude ponovo nasilno mobilisan, pa je pobjegao u Mađarsku. Moj zet, ćerkin muž, je bio prisilno mobilisan. Njegova pogibija je odraz prisilne mobilizacije. Ostalo im je dijete od godinu i po dana. U svim tim našim državama je bila prisilna mobilizacija. Niko nije htio da ide nekog ubijati i s nekim da ratuje, ali je morao jer ga je neko natjerao…“ (svedokinja iz Tuzle)

„Ja imam dva sina. Jedan je bio u vojsci a drugi je dobio poziv da bude rezervista. Više puta sam išla na ulicu i protestvovala. Dobijala sam preko telefona pretnje i hteli su da me ubiju, terali su me u Mađarsku.” (svedokinja iz Bečeja)

„Sada mi je mnogo lakše da jedna majka iz Srbije govori otvoreno. Mi smo žrtve, ali ja ne krivim ni vašeg sina ni vašeg muža. Bili su natjerani, toga je bilo i u BiH.“ (svedokinja iz Tuzle, BiH);

„Nisam znala da su majke u Srbiji protestovale da im se deca vrate sa ratišta.“ (svedokinja iz Sarajeva)

4. Progon drugačijih i u ratu i u miru – etničko nasilje;

„Rođena sam u Sloveniji. Ja sam jedna od 25.600 izbrisanih lica. Pošto nismo podnjeli zahtev za slovenačko državljanstvo, nama su 1992. godine oduzeli stalni boravak. Izbrisali su nas. U jednom danu smo postali niko i ništa. Mene je bilo strah razgovarati sa bilo kim. Bilo je gadno živjeti u strahu bez dokumenata, bez prava. Bila je tišina i nismo nikome pričali šta se dešava.” (svedokinja iz Ptuja, Slovenija)

5. Ne/objavljeni rat – socio-ekonomski zločini nad ženama i otpor.

„Ja sam žrtva režima S. Miloševića jer deset godina i šest meseci nisam imala nikakva primanja…” (svedokinja iz Vojvodine);

„I danas tvrdim da je jedini razlog zbog koga sam izgubila posao to što je moj otac vrlo javno iznosio svoje antiratne stavove a ja sam ga podržavala.“ ( svedokinja iz Pljevalja, Crna Gora)

„Punih 10 godina nisu uplaćivani porezi i doprinosi…” (svjedokinja iz Nikšića)[2]

Ukupno je svjedočilo 38 svjedokinja iz Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Hrvatska, Kosovo, Makedonija, Slovenija i Srbija.

Fokus Ženskog suda feministički pristup pravdi bio je na svjedokinjama koje su prošle sve etape procesa formiranja suda, svih programa i učestvovale u odabiru svjedočenje žena čije pojedinačno iskustvo odražava u istom trenutku iskustvo većeg broja žena. One su na taj način od žrtve postale akterke i subjekti kompletnog procesa.  Stvorena je snažna veza među ženama iz različitih država, različitih zajednica. Formirana je zajednica žena koja je objedinila sve njihove različitosti i patnju. Patnja je povezala njihova iskustva, stvoren je prostor da se čuju informacije o otporu ratu iz pozicije žrtve i progonitelja. Transformisana je patnja u akciju.

Nakon svake sesije svjedočenja saradnice Ženskog suda tumačile su na osnovu svjedočenja politički, vremenski i prostorni kontekst počinjenih zločina i nasilja. Ženski sud u Sarajevu imao je 12 saradnica/ekspertkinja:  Rada Iveković,  Vjolca Krasnići, Renata Jambrešić Kirin, Miroslava Malešević, Snježana Milivojević (za rat protiv civila i etničko nasilje) Marijana Senjak i Gabi Miškovski (za seksualno nasilje u ratu), Staša Zajović, Snežana Obrenović i Bojan Aleksov (za militarističko nasilje), Tanja Đurić Kuzmanović i Senka Rastoder (za ekonomsko nasilje). Većina ih je bila aktivno uključena u proces u svim njegovim fazama tokom pet godina formiranja Suda. U sklopu Ženskog suda održani su 8 i 9 maja radni susreti sa temom  „Snaga internacionalističke ženske solidarnosti“ na kome su govorile: Naila Aješ/Naila Ajesh (Gaza, Palestina), Lili Traubman/Lily Traubman (Žene u crnom, Izrael), Nora Kortinas/Nora Cortinas (Majke s Majskog trga, Argentina).

[2] Odlomci iz svjedočenja preuzeti  su iz publikacije „Ženski sud o procesu organizovanja“, koju su publikovale Žene u crnom, Beograd.

Devetog maja, Međunarodno sudsko vjeće, koje je činilo 7 pravnih stručnjakinja, mirovnih aktivisktinja (Vesna Rakić Vodinelić, Gorana Mlinarević, Latinka Perović, Vesna Teršelič) i međunarodnih ekspertkinja (Charlotte Bunch, Diana Otto, Kirsten Campbell) izreklo je osudu na osnovu svedočenja žena a u skladu sa feminističkim modelom pravde i dalo preporuke državama.

Ženski sud feministički pristup pravdi u Sarajevu ustanovio je nove vidove kažnjivosti: zločin protiv mira, političku odgovornost država u bivšoj Jugoslaviji, prije svega Srbije, koje su organizovale zločine, intelektualnih elita koje su podržavale rat, medija koji su podstrakavali sukobe, ratnih profitera, međunarodne institucije koje nisu spriječile sukobe.

Rad suda pratio je i umjetnički program vise umjetničkih kolektiva: Multimedijalni centar/Led art/ Art klinika, Novi Sad, Dah teatar, Act Women, Škart, Beograd), Grupa za video aktivizam Žena u crnom, kao i pojedinke (Marija Aranđelović, Marija Vidić, Jelena Marković, Vahida Ramujkić i druge/i) koji su bili zaduženi da sa svjedokinjama osmišljava umjetnički dio- izložbe, akcije i performance u toku rada Suda.

Završna sesija “Idemo dalje – uvek neposlušne” pokazala je kako se kreira dokument istorije žena kao subjekta, nove modele pravde, rušenje dominantnih narativa o ratovima.

Na  Ženskom sudu[3] je bilo više od 500 osoba iz svih zemalja bivše Jugoslavije, kao i iz: Argentine, Alžira, Palestine, Izraela, SAD, Španije, Italije, Švedske, Austrije, Belgije, Velike Britanije, itd.

[3] Više informacija o Ženskom sudu na http://www.zenskisud.org/

Autorka teksta je Ervina Dabižinović

 Tekst je urađen u sklopu projekta Divided Past- Joint Future (http://jointfuture.org ), koji sprovodi OKC Banjaluka, a finansira EU. Sadržaj teksta je  isključiva odgovornost OKC-a i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.