Ubuntu, na Zulu jeziku:

“Umuntu Ngumuntu Ngabantu“

 („čovjek može da postane čovjek,

samo kroz druge ljude”)

Uvod

Crna Gora ima dugu tradiciju njegovanja dobrih međuvjerskin i međunacionalnih odnosa. Kralj Nikola je obnavljao džamije, kao što je bio slučaj u Baru, ali je i postavljao Muslimane na pozicije vlasti u mjestima gdje pravoslavci nijesu bili većina. Treba podsjetiti i na zajedničku baštinu Katoličke i Pravoslavne crkve kao što su crkve sa dva oltara kao simbola vjerske tolerancije koje su nastale u  periodu od XVI do XVIII vijeka.

Takođe, krst svetog Jovana Vladimira, nad kojim mu je početkom 11. veka odrubljena glava, i obred iznošenja krsta na Rumiju predstavlja vjekovnu tradiciju zajedništva podrumijskog stanovništva i  poštovanja pravoslavaca, rimokatolika i pripadnika Islamske zajednice. Na kraju, Crna Gora ima više džamija nego Sarajevo, iako Sarajevo ima više stanovnika.

Mladi ne znaju mnogo o ovome jer se pozitivni primjeri ne uče iz istorije, a ratovi 90-ih su skroz uklonjeni o čemu će biti više riječi u nastavku. Na idućim predsjedničkim izborima glasaće djeca rođena u ovom milenijumu, pa je za njih sve ovo velika nepoznanica. Bez pomirenja i dobrih odnosa, nema punogkorišćenja potencijala društva i nema napretka a nasljeđe koje imamo ogleda se prije svega u činjenici da je neravnomjerna zastupljenost manjinskih naroda u državnoj administraciji. Crna Gora je zemlja koja na malom prostoru baštini kulturu tri civilizacije – pravoslavne, islamske i katoličke. Interkulturalnost, kao povezanost ove tri civilizacije, nužna je za njen dalji opstanak i demokratski razvoj.

Zašto pomirenje?

Ipak u istoriji postoje periodi kada odnosi nijesu bili dobri, čak su bili potpuno prekinuti a povjerenje i tolerancija značajno narušeni. Istorija Balkana bilježi veliki broj sukoba koji su bili motivisani etničkim podjelama. Pomirenje nam je potrebno zbog svih kojima su u ratu stradali članovi porodice, uništavana im imovina i na drugi način su žrtve ratnih zločina. Na osnovu dostupnih podataka tokom devedesetih je ubijeno više od 130.000 ljudi, traži se skoro 18.000 nestalih osoba, izbjeglo je i raseljeno oko milion ljudi. Desio se krvavi građanski rat prilikom raspada Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Iako se, sa jedne strane, i u tim trenucima može govoriti o pozitivnim primjerima kao što je da je Crne Gora bila otvorena za izbjeglice, kojih je u jednom trenutku bilo oko jedne petine (više od 120 hiljada) ukupnog stanovništva, sa druge strane može se kazati da su se tih dana desile i najveće mrlje u istoriji Crne Gore.

Učestvovali smo u ratu koji se vodio u drugim republikama. Crnogorski rezervisiti su učestvovali u operaciji bombardovanja i opsade Dubrovnika od jeseni 1991. do kraja juna 1992. godine. Tokom bombardovanja Dubrovnika poginulo je više od 90 civila, dok su mnogi zlostavljani i protjerivani, uništeni su kulturni i vjerski objekti, a opljačkani su brojni hoteli i domaćinstva. Opljačkan namještaj je čak služio i za opremanje studenstkog doma u Nikšiću. U napadu na Dubrovnik poginulo je 166 crnogorskih rezervista i 430 hrvatskih branitelja.

* Slika preuzeta sa: http://balkans.aljazeera.net/vijesti/monitor-napad-na-dubrovnik-najveca-sramota-crne-gore

Ratni zločini desili su se i na prostoru Crne Gore, Deportacija bosanskih izbjeglica, etničko čišćenje u Bukovici, ubijanje albanskih civila u Kaluđerskom lazu i zlostavljanje zarobljenika u logoru Morinj. Pripadnici crnogorskog MUP-a, u maju i junu 1992. godine, sproveli su nezakonito hapšenje 66 muslimanskih izbjeglica BiH koji su izbjegli u Crnu Goru i zatim su ih isporučili njima neprijateljskim oružanima snagama Srba u BiH. Ovi građani većinom su likvidirani. U logoru Morinj kod Kotora, koji je formirala JNA u periodu od oktobra 1991. do avgusta 1992, bilo je zatvoreno i zlostavljano oko 160 Hrvata. Od tog broja polovina su bili civili dovedeni kao zarobljenici sa dubrovačkog ratišta.

Zločin u Bukovici je specifičan jer su ga izvršili građani Crne Gore prema građanima Crne Gore. Na osnovu navoda iz knjige „Bukovica početkom 1992.  godine“, iz Bukovice (planinska oblast – opština Pljevlja – 37 sela koja su pretežno bila naseljena muslimanskim stanovništvom) tokom oružanog sukoba u BiH raseljena su 24 sela, ukupno je raseljeno 221 osoba, od 1992 – 1995. godine ubijeno je šest civila, oteto je jedanaest ljudi, a zbog posljedica torture samoubistvo su izvršile dvije osobe. Njih 70 doživjelo je fizičku torturu, zapaljeno je osam kuća i seoska džamija. Na teritoriji Bukovice u tom periodu bile su raspoređene rezervne snage Vojske Jugoslavije i policije Crne Gore. Ratni zločin u Kaluđerskom lazu (opština Rožaje) dogodio se u aprilu 1999. godine. Tom prilikom su pripadnici rezervnog sastava Vojske Jugoslavije ubili 22 civila albanske nacionalnosti koji su kao izbjeglice imali namjeru da dođu u Crnu Goru.

Putevi pomirenja

Danas na teritoriji nekadašnje zajedničke države postoji i djeluje veliki broj organizacija i mreža sa ciljem uspostavljanja interetničkih veza i pomirenja. Ipak, rezultati su skromni, a nerijetko se događa da se varnice pojave i da krv i mržnja uzavru. Dovoljno je biti na tribinama kada igraju reprezentacije država iz regiona i vidjeti nivo netolerancije i spremnosti na sukob. Sve to govori o velikoj nesigurnosti u kojoj živimo i o tome koliko je teško pomiriti stavove, posebno one koji su izgrađeni na bolu, patnji i mržnji.

Ne postoje najbolji primjeri pomirenja. Postoji veliki broj primjera koji su negdje bili više negdje manje uspješni. Uspješno pomirenje predstavlja proces, koji podrazumijeva veliki broj mjera i aktivnosti. Pomirenje podrazumijeva priznanje i vraćanje dostojanstva žrtvama i njihovim porodicama, osudu svih počinilaca zločina, dane sjećanja na žrtve… Prva među njima je priznanje. Ono se desilo prema nekim žrtvama, dok neke još čekaju. Milo Đukanović, kao predsjednik Republike Crne Gore izvinio se Hrvatima, izjavu možete pogledati na sledećem linku: https://www.youtube.com/watch?v=9uakZshLHx8

No kada su u pitanju postupanja država u slučajevima teških kršenja ljudskih prava, nije dovoljno samo izvinjenje već države, između ostalih, imaju i sljedeće obaveze: da sprovedu ozbiljne istrage u slučajevima kada do ovakvih kršenja ljudskih prava dođe; da identifikuju žrtve i počinioce kršenja ljudskih prava; da srazmjerno, i u skladu sa zakonom, sankcionišu sve one koji su odgovorni za ova nedjela, da obezbijede reparacije za žrtve i da ustanove dane sjećanja na žrtve.

*Slika preuzeta sa: http://www.slobodnaevropa.org/a/nvo_pomirenje_strategija/2067756.html

Na žalost, ove suštinske obaveze nijesu ispoštovane nigdje u regionu, a nakon sprovedenih sudskih postupaka može se zaključiti da to posebno nije učinjeno u Crnoj Gori. A za zločine koji su se desili u Crnoj Gori vodili su se sudski postupci i to u slučajevima Deportacije, Kaluđerskog laza, Bukovice i Morinja. Samo u jednom slučaju postupak se završio osudom, u svim drugim svi optuženi su oslobođeni. Istraga i suđenje u slučaju napada na Dubrovnik još nije pokrenuta. Sa druge strane, priznali smo ove zločine jer smo žrtvama i njihovim porodicama dodjeljivali finansijske reparacije ili kao što je slučaj u Bukovici izgradili smo kuće za protjerane.

Tokom rata, i pored jakih ideologija i nacionalizma nametnutih od strane političara, desili su se pozitivni primjeri ljudi koji su dali život za prijatelje druge nacionalnosti i vjere a koji su ukazivali na razum u vremenima građanskog rata i na želju da se sačuvaju uspostavljeni odnosi i veze. Takav primjer svakako je dao i Goran Čengić, rukometaš iz Sarajeva, koji je pokušao da spasi komšiju Husniju Ćerimagića, profesora iz Sarajeva. Njega je na stepeništu Goranove zgrade maltretirao Veselin Vlahović Batko, poznat kao “Monstrum s Grbavice” zbog nedjela koje je činio tokom rata. Goran se suprotstavio Vlahoviću i pokušao je da zaštiti komšiju Ćerimagića. Vlahović je ubio obojicu. Primjer Srđana Aleksića, glumca amatera, javnosti je mnogo poznatiji. Aleksić je takođe, dao svoj život braneći prijatelja muslimanske vjeroispovijesti. U januaru 1993. godine u Trebinju, grupa pripadnika Vojske Republike Srpske tukli su i maltretirali Alena Glavovića, Bošnjaka. Tada se Srđan umiješao, i pokušao da zaštiti Alena. Četvorica vojnika su kundacima pušaka pretukli tada i Srđana. Od zadobijenih batina Srđan je pao u komu, i preminuo je 27. januara 1993. godine. Srđanov otac je u čitulji napisao: „Umro je vršeći svoju ljudsku dužnost.”

Kao pozitivan primjer treba pomenuti i antiratni pokret u liku političke partije Liberalni Savez Crne Gore (LSCG). Za vrijeme rata u Hrvatskoj LSCG je organizovao demonstracije kojima se tražilo povlačenje crnogorskih snaga te prekid opsade Dubrovnika. (više o LSCG možete vidjeti na  https://sh.wikipedia.org/wiki/Liberalni_savez_Crne_Gore).

U Crnoj Gori tradicionalno medijacija, kao još jedan pozitivan primjer ozdravljenja i očuvanja odnosa među ljudima, imala je veliki značaj i postoji vjekovima. Miritelji su bili ljudi koji su imali veliki ugled kod naroda. Značaj mirovnih vijeća posebno je bio veliki kada su mirili krv. Nazivi mjesta na kojima je dolazilo do mirenja nazivana su „Mirište“. Petar Prvi je bio miritelj koji je koristio kletvu kako bi pomirio zavađene. Istoričari kažu da su ovo pored Crnogoraca, specifičnosti i sjeverne Albanje i Sandžaka. Danas ove nekadašnje aktivnosti na pomirenju u Crnoj Gori su temelj Zakona o posredovanju a „miritelji“ su postali „medijatori“ kako ih Zakon definiše.

Kada su u pitanju iskustva iz svijeta možemo pomenuti južnoafričku Komisiju za istinu i pomirenje.  Južnoafrička Komisija za istinu i pomirenje formirana je sa ciljem dokumentovanja istine nakon četrdesetpetogodišnjeg aparthejda. Nju je predvodio sveštenik Desmond Tutu, koji se borio protiv aprthejda. U toj ulozi teško je zamisliti vjerske lidere u regionu jer najveći broj njih ne samo da je otćutao zločine počinjenje u ratu 90-ih, već su neki od njih i javno podstrekivali na mržnju. Ipak, kao što sam pomenuo, pozitivnih primjera ima. Tradicionalna posjeta predstavnika Islamske zajednice Crkvenom odboru pri hramu Svete Petke u Pljevljima je jedan od takvih. Delegaciju Islamske zajednice predvodio je imam Samir Kadribašić, a domaćin je bio sveštenik Borivoje Pantić.

Danas nakon više od dvije decenije od ratnih dešavanja, ne čini se da društva u regionu idu u dobrom pravcu. Istine o ratnoj prošlosti se ne uče u školi ili na fakultetu. Istraživanje koje je sprovela Građanska alijansa pokazalo je da budući pravnici, advokati, sudije, tužioci u Crnoj Gori nemaju dovoljno znanja o ratnim zločinima. Istraživanje je sprovedeno sa studentima pravnih nauka koji su na završnoj godini studija. Na pitanje da li ste čuli da je nekada na prostoru Crne Gore počinjeni neki ratni zločin, 51% ispitanika je odgovorilo negativno. Neznanje je čak i poraslo za 5% u odnosu na prethodno istovjetno istraživanje.Kao što smo vidjeli istine o ratnim zločinima nema ni u obliku sudskih presuda, nijesu identifikovani počinioci i nije se postavljalo pitanje huškaščke i političke odgovornosti, nemamo dane sjećanja na žrtve, veliki broj posmrtnih ostataka još uvijek nije pronađen, dok je, sa druge strane, etnička distanca sve veća a nacionalističke partije bilježe značajni rast podrške ili su u vlasti i čak imamo apsurdne situacije da žrtve podržavaju dželate u izbornim procesima i nakon njih.

Iako, mladi nijesu odgovorni za ono što se dogodilo prilikom raspada SFRJ, ipak danas imaju odgovornost da traže odgovornost onih koji su odgovorni za brojne ratne zločine, ali i da traže odgovornost za one koji su sve učinili da se postupci utvrđivanja odgovornosti ne dogode. Mladi imaju odgovornost kako bi izgradili garancije da se slična zla ne ponove. Prije svega mladi danas moraju uspostaviti pokidane veze i upoznati druge mlade u regionu. Moraju raditi na povezivanju i suzbijanju etničke distance. To mogu jedino ako upoznaju jedni druge. Tu je neophodan dijalog, aktivna i otvorena komunikacija između dvije ili više strana, ali strana koje su ravnopravne i koje će kao takve i nastupiti u tom procesu.

Na tom putu mladi danas mogu da osmisle i realizuju projekte i programe slične Visiting programu[1]). Takav program bi trebao da ima za cilj da pruži mladim ljudima iz regiona da upoznaju mlade ljude iz drugih država u regionu, posebno onih sa kojima su odnosi narušeni i koje su bile u ratu. Tokom ovih posjeta mladi ljudi bi trebalo da se susrijeću sa drugim mladim ljudima i da imaju mogućnost da upoznaju jedni druge i kulture kojima pripadaju, da posjete zanimljiva mjesta kao što su muzeji, pozorišta, univerziteti, mediji i sl. Takođe, mladi ljudi treba da organizuju i planiraju vrijeme zabave u gradu kako bi imali priliku da osjete atmosferu grada koji posjećuju.  

Najvažniji cilj ovog programa bi bio uspostavljanje kulture dijaloga i saradnje na teme ratnih zločina, političkih situacija i politika vezanih za mlade. Potrebne su nam mlade generacije ljudi otvorene i spremne da rade na pomirenju i saradnji sa svojim susjedima i koji bi doprinijeli stvaranju mirnije i sigurnije zajedničke budućnosti u regionu.

U ovom programu bi mogli da učestvuju svi mladi ljudi, studenti i mladi stručnjaci. Posjete bi, takođe, mogle da se organizuju i u okviru Crne Gore, posebno u kontekstu visoko izražene etničke distanceprema Romima i Albancima. Mladi ljudi sa sjevera bi mogli da se upoznaju sa mladim ljudima sa juga, na primjer Pljevlja – Ulcinj ili Plav – Herceg Novi. Učesnici bi bili u mogućnosti da učestvuju u kreiranju agende posjeta. Na kraju, po završenom programu, učesnici bi imali obavezu da informišu svoje prijatelje i da napišu esej o putovanju i mladim ljudima koje je upoznao.

[1] Program je realizovala NVO Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR). Ovdje možete pogledati video materijal koji govori o iskustvima mladih koji su prošli visiting program YIHR:

[1] Program je realizovala NVO Inicijativa mladih za ljudska prava (YIHR). Ovdje možete pogledati video materijal koji govori o iskustvima mladih koji su prošli visiting program YIHR:

Proces koji je pokrenut prije nekoliko godina tiče se uspostavljanja Regionalne kancelarije za saradnju mladih. Proces uspostavljanja Regionalne kancelarije za saradnju mladih zvanično je postao dio Berlinskog procesa potpisivanjem „Zajedničke deklaracije o osnivanju Regionalne kancelarije za saradnju mladih Zapadnog Balkana“ na Bečkom samitu 27. avgusta 2015. godine od strane premijera Albanije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Kosova, Makedonije i Srbije, a sve u cilju jačanja saradnje u regionu.

Ova kancelarija ima za cilj realizaciju programa razmjene kako bi se dao doprinos mobilnosti, interkulturalnom učenju i pomirenju mladih u regionu. Na Samitu o Zapadnom Balkanu, lideri šest država regiona (Crna Gora, Srbija, Bosna i Hercegovina, Kosovo, Albanija i Makedonija), a koje su predstavljali predsjednici vlada Milo Đukanović, Aleksandar Vučić, Denis Zvizdić, Isa Mustafa, Edi Rama i Nikola Gruevski potpisali su Statut i Sporazum kojim se osniva Regionalna kancelarija za saradnju mladih – RYCO. Više možete vidjeti na: https://rycowesternbalkans.org/

*Slika preuzeta sa portala https://rycowesternbalkans.org/

Na kraju, jasno je da je do pomirenja teško, posebno kada su veze prekinute uz velike patnje ljudi, ali nije nemoguće. Nužno je da se do toga dođe ako želimo da gradimo naša društva boljim mjestima za život budućim generacijama. Glavna tema treba da bude izgradnja povjerenja. Povjerenje je osnov za napredak društava u regionu. Vjerujem da su mladi svjesni i da imaju snage da izgrade bolje odnose, odnose koji su njihovi roditelji krvavo prekinuli.

Autor teksta je Milan Radović 

Tekst je urađen u sklopu projekta Divided Past- Joint Future (http://jointfuture.org ), koji sprovodi OKC Banjaluka, a finansira EU. Sadržaj teksta je  isključiva odgovornost OKC-a i ni u kom slučaju ne predstavlja stanovišta Evropske unije.